Profesionalna figura kulturalnog medijatora postoji u Italiji već pet godina. Prvi kursevi usmjereni obrazovanju kulturalnog medijatora, kao profesionalne figure, bili su po ugledu na iskustva ostvarena u drugim evropskim zemljama, a najviše po ugledu na iskustva u Francuskoj.
Vjerovati je da su kursevi, usmjereni onima koji pripadaju različitim etničkim grupama koje borave na teritoriji Italije (trajali su od 200 do 700 sati), sadržavali osnovne teme za obrazovanje kulturalnih medijatora, tj. da su polaznicima omugučili usavršavanje italijanskog jezika; dali osnovna znanja iz oblasti antropologije, italijanskog zakona i pravila koja vladaju u različitim društveno-sanitarnim sektorima. Medijatori su dakle postali kompetentni i sposobni komunikatori stečenih znanja.

Ovo su bile polazne tačke kurseva. Težilo se učiniti djelotvornom figuru medijatora, a isto tako dati i realnu definiciju medijatora i odrediti njegove funkcije.

Prošlo je pet godina od početka ovog puta (neću govoriti o iskustvima na sjeveru Italije gdje je početak bio ranije). Svjedoci smo jednog teškog puta, a figura kulturalnog medijatora nije još u potpunosti priznata. Bio je to naporan put, na kome smo naišli na veliki broj prepreka i na ne razumijevanja institucija u različitim društvenim sektorima (nedostajale su adekvatne informacije istima, a veliku ulogu su imale i predrasude o imigrantima). Na iste teskoće smo nalazili i kod udruženja, koja su nam ustupila mjesto gdje smo naša teoretska znanja pretvarali u praksu.
Moram reći da je tokom svih ovih godina kulturalnim medijatorima bilo omogućeno da u različitim društveno-sanitarnim sektorima obavljaju praktični dio rada. Bio je to jedan vid eksperimentisanja, a isto tako i senzibilizacije usmjerene službenicima u različitim društveno-sanitarnim sektorima.. Težilo se zapaziti shvatanja i ponašanje zaposlenih službenika te i za njih organizovati kurseve usavršavanja.

Mi, kulturalni medijatori našim profesionalnim zalaganjem, našom sposobnošću, da reagujemo sa strašću i dobrom voljom, dali smo lične karakteristike figuri kulturalnog medijatora. Ispitivali smo sve tehničke oblike, elemente i uloge kako bi smo adekvatno intervenisali u svim sektorima koji su nam bili dostupni. Našim čvrstim i širokogrudnim učešćem pripremili smo radni teren i istovremeno povećali kvalitativno i kvantitativno pružanje usluga u raznim sektorima ovog društva.

Za sve sto smo učinili očekivali smo, kako od udruženja tako i od institucija, veće priznavanje naših prava i veće poznavanje i priznavanje naše profesije. Nismo to ostvarili , jer još uvijek živimo realnost u kojoj institucije, grupe i pojedine ličnosti (iz ličnih razloga) teže da nas otklone s našeg radnog prostora. Razlozi su razni, a najviše nedovoljna kvalifikacija ili nedovoljna rikvalifakacija. Na ovaj način smo postali kritikovani, a kritike ovog tipa ne poboljšavaju profesionalnost i učinak medijatora. Osim toga, vjerujem da shvtanje "ideološkog koristoljublja" povećava prepreke baš sada, kada se javila velika potreba za harmonizacijom radnih uloga i kada treba da zajednički nađemo pravi put koji će spojiti različite profesije, ukoliko želimo da naše društvo bude multietničko i multikulturalno.

Mišljenje medijatora je da zdravo multikulturalno društvo može postojati samo ukoliko italijansko društvo bude primjenjivalo mjere slobodne integracije adekvatne potrebama i nužnostimana na svom prostoru. Mišljenja sam da se prema medijaciji treba odnositi na osnovu sljedećih kriterija:

1. Veće priznavanje uloge medijatora i davanje većih prava medijatorima koji su tokom svih ovih godina stekli veliko iskustvo. Neophodno je omogučiti istima veće mogućnosti usavršavanje koje će biti adekvatne potrebama koje iziskuju njihova radna mjesta.

2. Precizirati tipologiju kurseva namijenjenih obrazovanju kulturalnog medijatora, a isto tako i interkulturalnosti. Polaznici kurseva bi trebali biti pripadnici različitih etničkih grupa, koje borave na teritiriji Italije, jer su isti direktni protagonisti imigracije. Mišljenja sam, na osnovu mog ličnog formativnog i radnog iskustva, da je za formiranje medijatora neophodno 500 sati, bolje rečeno od 500 do 1200 sati. Teme formativnih kurseva bi se trebale bazirati na interpersonalnoj i interkulturalnoj komunikaciji, davati osnovna znanja iz oblasti antropologije i psihologije, davati informacije o pravilima i zakonima koji vladaju u institucijama i društveno- sanitarnim sektorima.

3. Pomoći medijatorima da se organizuju u udruženja i ostvare svoje organe na nacionalnom i regionalnom terenu. Osim toga, neophodno je formirati grupe koje će spajati različite uslužne sektore, kada se za tim ukaže potreba.

Sve ovo ne znači da smo mi protiv interkulturalnih kurseva za obrazovanje medijatora, koji se organizuju na univerzitetima i koji su otvoreni kako strancima tako i Italijanima. Ova učenja, kako sam rekao i na početku, su korisna i važna za obrazovanje osoblja koje će biti sposobno da vodi i diriguje interkulturalnost u unutrašnjosti ovoga društva i u uslužnim sektorima, a iznad svega će povečati kvalitet samih medijatora. Ono što hoću da kažem je da ovi kursevi (univerzitetski) ne trebaju biti obavezni kriteriji za zapošljavanje profesionalni medijatora.

Ovako zamišljeno usavršavanje je put koji unapređuje harmoniju između Italijana i stranaca, odnosno harmoniju između različitih radnih uloga, a da se pri tom ne negiraju ničija prava. Samo na ovaj način se može naći zajednički put koji vodi razvoju zdravog, i kulturama bogatijeg društva.
Mišljenja sam da poboljšanje profesionalnosti medijatora ne treba osporiti aktuelnim stranim medijatorima nastavak njihovog rada, ili pak kreirati medijatore A i B klase. Poboljšati rad medijatora ne znači poništititi prirodni put (u Italiji smo na pola puta), koji usavršava profesiju kulturalnog medijatora.

Kulturalni medijatori traže od svih italijanskih institucija i udruženja da se koncentrišu na razvoj slobodne integracije imigranata i da se oslobode od strahova "različitog". Kada govorimo o imigraciji ne možemo govoriti samo o sigurnosti imigranata, nego prije svega o integraciji istih. Ovo je već dugo internacionalni problem, uslovljen društveno-ekonomskom situacijom u svijetu, a isto tako i problemom distribucije ekonomskih izvora, odnosno razvoja između sjevera i juga naše planete.